KRATKA POVIJEST KLAVIRA
Kratka povijest klavira je serija kratkih tekstova o razvoju ovog popularnog instrumenta. Iako je tema vrlo opsežna, tekstovi obuhvaćaju najosnovnije podatke tako da bi trebali biti zanimljivi i razumljivi svima, a za one koji žele znati više bit će dobra smjernica za daljnje istraživanje.
III.dio – ČEMBALO
(skraćeno od tal. clavicembalo: lat. clavis – tipka; cymbalum – rezonantno tijelo)
Čembalo nastaje u 16. st. kroz nastojanje da se proizvede žičani instrument s tipkama koji bi bio glasniji i prodorniji od klavikorda. Ima duguljasto tijelo u obliku krila (slično modernom klaviru). Način dobivanja tona se potpuno razlikuje od onog kod klavikorda i klavira. Naime, kod čembala ton nastaje trzanjem (okidanjem) žice. Svaka tipka na suprotnom kraju ima okomitu, plosnatu, drvenu polugu na čijem se vrhu nalazi okidač (trzalica). Okidač je u početku bio vrh ptičijeg pera, kasnije je bio načinjen od kože, a danas i od plastike. Kada svirač pritisne tipku njen se suprotni kraj diže, a okidač okida žicu i dolazi iznad nje. Istovremeno se diže i prigušnica koja na taj način oslobađa žicu i omogućuje njenu vibraciju. Žica svoju vibraciju dalje prenosi preko mostića na glasnjaču (tanku drvenu ploču koja služi kao pojačivač zvuka). Prilikom puštanja tipke okidač se vraća na početnu poziciju usput izbjegavajući ponovno okidanje žice uz pomoć posebne opruge. Istovremeno se i prigušnica spušta na žicu zaustavljajući njenu vibraciju. Žice su u početku bile od ovčjih crijeva, a kasnije od bakra, mesinga i čelika.
*klikni na sliku za uvećani prikaz
Čembalo ima vrlo reski i nazalan ton te nema mogućnost dinamičkog diferenciranja tonova (ne može se kontrolirati glasnoća tona pritiskom na tipku) pa se svirač mora oslanjati na druge metode ekspresije. Tako nastaju čembala s više registara (setova žica) i više manuala (klavijatura) po uzoru na crkvene orgulje. Kod takvih čemabala svirač može pomoću raznih poluga i pedala kombinirati registre i tako dobiti glasniji ton, ton poduplan sa oktavom (iznad ili ispod osnovnog tona) ili ton drugačije boje (ovisno opoziciji okidanja žice). Koristeći više manuala svirač može lako mijenjati dinamiku prethodno namjestivši registre tako da je jedan manual glasniji a drugi tiši. Postoje i čembala koja imaju pedalni registar koji se svira nogama. Raspon klavijature je varirao kroz povijest, a danas se ustalio na oko 5 oktava.
Oblik čembala se mijenjao kroz povijest pa tako nastaju čembalu srodni instrumenti:
Virginal – instrument pravokutnog oblika u kojem su žice postavljene paralelno s klavijaturom. Manji je i lako prenosiv. Često nije imao vlastito postolje pa se postavljao na stol kako bi se na njemu sviralo;
Spinet – instrument u kojem su žice bile postavljene pod kutem od oko 30 stupnjeva u odnosu na klavijaturu. Također se svirao postavljen na stol ili vlastito postolje;
Klaviciterij – instrument sa žicama postavljenim uspravno zbog uštede na prostoru (idejna preteča današnjeg pijanina). Tako postavljene žice zahtjevale su puno kompleksniju mehaniku.
Čembalo je bilo vrlo popularno u 16., 17. i 18. stoljeću. Koristilo se kao solističko, komorno i orkestralno glazbalo. Tijekom 18. st. dolazi do razvoja pianoforteakoji polako dolazi u prvi plan nudeći mekši i ekspresivniji ton.Popularnost čemabala jako se smanjila početkom 19. st. da bi se u 20. st. obnovila kroz autentično izvođenje glazbe baroka i rokokoa.
Youtube link
Hank Knox izvodi Tokatu u e-molu J. S. Bacha:
Priredio: Neven Lujo
