KRATKA POVIJEST KLAVIRA
Kratka povijest klavira je serija kratkih tekstova o razvoju ovog popularnog instrumenta. Iako je tema vrlo opsežna, tekstovi obuhvaćaju najosnovnije podatke tako da bi trebali biti zanimljivi i razumljivi svima, a za one koji žele znati više bit će dobra smjernica za daljnje istraživanje.
II.dio –KLAVIKORD
(lat. clavis – tipka; chorda – žica)
Prvi klavikordi, nastali u 15. st., imali su 20-ak žica od mesinga. Bile su raspoređene u parovima, a poticale su se na vibraciju udarom tangente (mali klin od mesinga) koja je bila pričvršćena na tipku.Taj udar, tj. kontakt tangente sa parom žica imao je dvostruku funkciju. Bio je izvor vibracije žica, a istovremeno bi i određivao visinu tona (intonaciju) jer je tangenta zadržavala pritisak na mjestu kontakta sa žicama sve dok je tipka bila pritisnuta skraćujući tako vibrirajući dio žica na željenu duljinu (određeni ton). Vibracija žica dalje se preko mosta prenosila na glasnjaču – tanku drvenu ploču koja je služila kao pojačivač zvuka. Tijelo klavikorda pravokutnog je oblika, a veličina je varirala kroz stoljeća. Na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, nakon velikog napretka u razvoju, klavikord postaje najpopularniji instrument s tipkama te zadržava svoju popularnost i u 18. st., čak i nakon pojave pianofortea.
*klikni na sliku za uvećani prikaz
Broj tipki i žica varirao je kroz povijest. Tako postoje primjerci klavikorda sa čak 77 tipki. Broj žica najčešće je bio manji od broja tipki. To je bilo moguće s obzirom da tangenta prilikom udara određuje i intonaciju pa je svaka žica bila rezervirana za dvije ili tri tipke. Smatra se da je Nijemac Daniel Faber 1725. godine konstruirao prvi klavikord koji je imao po jedan par žica za svaku tipku. Također je upotrijebio i usku vrpcu od tkanine koja je prigušivala neželjene vibracije.
Klavikord je postao popularan prvenstveno zahvaljujući svojim izrazitim ekspresivnim kvalitetama, što je izvođačima omogućilo isticanje osobnog glazbenog stila na poseban način – kroz dinamički raznoliko sviranje. Unatoč tihom i nježnom tonu klavikorda svirač je mogao proizvesti crescenda i decrescenda s postepenom i vrlo delikatnom gradacijom. Uz boju tona klavikorda vezuju se epiteti suosjećajna i spiritualna. Klavikord su tako smatrali prvim instrumentom s tipkama koji ima dušu, stoga ne iznenađuje činjenica da su ga skladateljski velikani poput Bacha, Mozarta i Beethovena preferirali naspram glasnijeg i moćnijeg čembala.
Tijekom prve polovice 19. st. klavikord gubi bitku sa zvukovno moćnijim instrumentima kao što su čembalo i pianoforte te izlazi iz masovne upotrebe, ali se krajem stoljeća vraća u upotrebu te se i danas proizvodi i koristi za autentične izvedbe renesansne, barokne i klasične glazbe.
Youtube link
Wim Winters izvodi Beethovenovu Patetičnu sonatu na klavikordu:
Priredio: Neven Lujo
