J. S. BACH: Život i djelo: II dio

Život u Weimaru i Köthenu

Nakon samo godinu dana Bach je s obitelji otišao u Weimar, no nije poznato na kakvu je dužnost bio pozvan, ali se 1713. potpisivao kao Hoforganist und Kammermusikus. Godine 1714. dobio je naziv Konzertmeistera, a zadatak mu je bio da svakog mjeseca sklada nove skladbe za dvorsku kapelu. Bach je boraveći u Weimaru veoma napredovao, ondje se upoznao sa djelima raznih autora (najvažniji trenutak je bio kada je 1713. godine knežev sin s putovanja iz Amsterdama donio partiture Antonia Vivaldia, koje su svojom dramatičnosti na Bacha ostavile snažan utjecaj), i tada su nastala njegova brojna djela za orgulje (koralne obradbe, koralne fantazije, koralni preludiji, toccate, koncerti, Orgelbüchlein, pojedini preludiji i fuge i dr.), kantate i orkestralna djela.

U Weimaru je Bach intenzivno započeo predavati orgulje i kompoziciju i ondje je ostao devet godina. No nezadovoljan jer ga vojvoda nije imenovao dvorskim dirigentom napustio je Weimar (zbog otpusta je izbio sukob između Bacha i weimarskog vojvode zbog čega je Bach mjesec dana bio u zatvoru), a godine 1717. je službeno bio imenovan dvorskim kneževskim dirigentom u Cöthenu.

U Cöthenu se Johann Sebastian više zanimao za svjetovnu glazbu kasnog baroka koja je davala puno više slobode skladatelju, a imao je i veoma prisan odnos s cöthenskim knezom što mu je davalo slobodne ruke što se tiče skladanja. Na ovom dvoru napisao je nekoliko svjetovnih kantati, a od duhovnih skladbi je nastala Muka po Ivanu. Skladao je pretežno instrumentalna djela, velik broj svojih najznačajnijih djela za klavir: Dvoglasne i Troglasne invencije, Francuske i Engleske suite, Kromatsku fantaziju i fugu, prvi svezak zbirke Wohltemperiertes Klavier, ta klavirska djela su većinom nastala zbog pedagoških potreba. Nastala su brojna orkestralna i komorna djela: suite za solo violinu, suite za violončelo solo, dvije triosonate, sonate za flautu i klavir, koncerti za violinu, Brandenburški koncerti, orkestralne uvertire i dr.

U proljeće 1720. godine Johann Sebastian Bach je otišao sa knezom Leopoldom od Anhalt-Köthena u Karlsbad. U srpnju iste godine preminula je Bachova žena Marija Barbara (Marija Barbara je preminula u 35. godini života, vjerojatno od posljedica sedme trudnoće), što je ostavilo dubok trag u njegovu životu.

Odlazak u Leipzig

Godinu dana kasnije, 3. prosinca 1721., Bach je oženio Annu Magdalenu Wülcken (Johann Sebastian Bach i Anna Magdalena Wülcken imali su trinaestero djece od kojih je najpoznatiji Johann Christian), kneževsku pjevačicu cöthenskog dvora. Smatrajući da će imati možda niži društveni položaj, ali veće prihode, 1723. godine Johann Sebastian je otišao u Leipzig gdje je preuzeo dužnost orguljaša, zborovođe i dirigenta u crkvi sv. Tome.

U Leipzigu je imao mnoštvo obveza od kojih je većina bila vezana za glazbu crkve sv. Tome. Ansambl koji mu je bio na raspolaganju sastojao se od učenika amatera i gradskih glazbenika skromnih sposobnosti. Uz titulu kantora sv. Tome i gradskog glazbenika vezale su se razne tradicijske obveze zbog kojih se često sukobljavao s Crkvom i gradskim vijećem.

U razdoblju od 1723. – 1730. Bach je skladao Magnificat i Muku po Mateju, 50 crkvenih kantati i nekoliko svjetovnih, sonate za orgulje i nekoliko klavirskih skladbi. Prema Bachovim izjavama i pismima iz tog doba može se vidjeti da nije bio zadovoljan životom u Leipzigu, ali ondje je ipak ostao do kraja svog života.

Za leipziško razdoblje karakteristični su i mnogobrojni sukobi na svim razinama. Bach se često prepirao zbog uvjeta rada i plaće i dodatnih honorara. „Jedna bila je tako blaga da se žalio što nije umrlo više ljudi jer mu je bio smanjen prihod od pogrebne glazbe. Žali se i na razinu glazbe i na pjevače, a o njima je zapisao: 17 upotrebljivih, 20 još neupotrebljivih i 17 neupotrebljivih.“ Najveći sukob je nastao između J. S. Bacha i novog rektora škole J. A. Ernestia koji je pokušao novohumanističkim pogledima nadomjestiti dogmatsko i teocentrično crkveno poimanje glazbe. Ernesti se služio podvalama, a u sukobu su sudjelovali načelnik, gradsko vijeće, konzistorij i knez, zbog čega je knez Bacha ostavio da od 1733. do 1736. čeka na zamoljeni naslov dvorskog skladatelja. Čini se da je Bach neprestano borio sa svojim nadređenima unutar raznih organizacija u određivanju vlastitih prava i dužnosti kao glazbenika.

U razdoblju od 1730. – 1740. od svojih velikih djela skladao je Misu u h – molu, a više se usredotočio na sakupljanje već postojećih djela u veće zbirke. Od 1740. Bach se više koncentrirao na neke glazbeno tehničke probleme. Od većih djela, koja su ujedno i vrhunac instrumentalne polifonije, nastala su Goldberg – Variationen, Das musikalische Opfer i Kunst der Fuge. Zanimljivo je to da mu je temu za Das musikaliche Opfer zapravo zadao Fridrik II. 1747. godine za vrijeme Bachova boravka u Potsdamu. Ta tema mu je trebala poslužiti kao tema za šesteroglasnu fugu, a on je na tu temu napisao cijeli ciklus kanona, fuga, ricercara te čak i jednu trio sonatu.

Bachovi posljednji dani

Tijekom boravka u Leipizigu, Bach je putovao i u druge gradove (Kassel, Berlin, Potsdam…), a sav njegov rad kroz to vrijeme jasno pokazuje njegovu svestranost i stvaralačku potrebu koje je daleko nadvisivala bilo kakvu normu zadanu bilo funkcijom koju je obnašao kao kompozitor, narudžbama ili drugim administrativnim obvezama, bilo konvencionalnim mjerilima uporabne glazbe toga vremena.

Bach se razbolio početkom 1749. godine, a do kraja te iste godine je potpuno izgubio vid. Išao je na dvije operacije koje su bile neuspješne i nakon kojih je veoma oslabio. Uz njega je posljednjih mjeseci bio njegov učenik J. C. Altnikol koji je zapisao neke od posljednjih Bachovih skladbi. Posljednju pomast primio je 22. srpnja, a umro je 28. srpnja 1750. godine nakon moždanog udara. Pokopali su ga 31. srpnja 1750. godine kod južnog zida crkve sv. Ivana. Svojim djelom Johann Sebastian Bach ostavio je bez ikakve dvojbe značajan utjecaj na glazbeno stvaralaštvo poslije svoga vremena, a njegova univerzalnost i veličina dali su pečat gotovo svim velikim kompozitorima poslije njega, što je vrlo jednostavno opisao i sam C. Debussy izrekom: „Le vieux Bach, qui contient toute la musique“ („Stari Bach, koji obuhvaća cijelu glazbu“).

Priredio: Danijel Jurišić