Agustín Barrios Mangoré

Život i djelo

Glazbeni počeci

“Augustin Pio Barrios (5. svibanj 1885. – 7. kolovoz 1944.) bio je najveći virtuoz gitarist/skladatelj prve polovice 20. stoljeća” (R. Stover), a mnogo puta je opisivan i kao “Chopin gitare”. Razlozi za usporedbu Chopina i Barriosa jesu određene sličnosti njihova stvaralaštva. Naime, jednako kao i većina Chopinova klavirskog opusa i Barriosova djela za gitaru ostaju stalno prisutna u repertuaru većine umjetnika. Djela oba kompozitora odlikuje ljepota, pjesnički karakter i virtuoznost na vlastitu instrument

Augustin Barrios je rođen 5. svibnja 1885. godine u velikoj obitelji kao peti od sedam sinova, u malom gradu San Juan Bautista de las Misiones u južnom Paragvaju, a kršten je u katoličkoj crkvi kao Augustin Pio Barrios. Roditelji su mu poznavali glazbu, umjetnost i kulturu općenito, jer su i otac i majka bili školski učitelji. Gitaru je počeo svirati u ranom djetinjstvu, a ljubav prema glazbi osobito je poticala obitelj, posebno majka koja je i sama svirala gitaru. Vrlo brzo, roditelji su prepoznali njegov talent, a sa 13. godina poslali ga na daljnje obrazovanje u Nacionalni kolegij u Ascuncion.

Osim narodne glazbe Paragvaja koja mu je pružila prvi susret s glazbom, ondje se susreo i oduševio djelima Bacha i Beethovena, te započeo proučavati, prepisivati ih i izvoditi na gitari. Godine 1898. Gustovo Sosa Escalada postao je Barriosov učitelj. Upoznao ga je sa klasičnim programom gitare poput Tarrege, Sora, Aguada i bio toliko oduševljen svojim novim učenikom da je zatražio roditelje da dopuste Augustinu preseliti se u Ascuncion i nastaviti školovanje. Cijeli taj period Barrios je već pisao djela za gitaru, a sa ozbiljnim skladanjem započeo je oko 1905. godine.

Kompozicije i koncerti…

Za vrijeme školovanja, također je razvio interes za matematiku, književnost, filozofiju i teozofiju, što je ostavilo velik odraz na njegov kasniji život. Osim španjolskog jezika govorio je i guarani, narodni jezik Paragvaja te je dobro poznavao i francuski, engleski i njemački jezik. Učio je krasopis, a bio je i nadareni likovni umjetnik. Često je znao govoriti kako “ne može postati gitarist, tko nije okupan u fontani kulture” što osobito svjedoči o njegovoj ljubavi prema znanju i umjetnosti.

Zanimljivo je da je Barrios vjerojatno prvi gitarist koji je prepoznao vrijednost, tada još posve novoga izuma, gramofona, i počeo snimati klasičnu gitaru (oko 1909. godine). Budući da su ondašnje prilike snimanja instrumenta zahtjevale velik financijski izdatak, a zbog još ne sofisticirane opreme i visoku tehničku i muzičku spremnost izođača, rijetki su stvarali snimke.

Po završetku školovanja Barrios je već skladao vlastite kompozicije i počeo držati koncerte. Do 1908. već je bio dobro poznat u Paragvaju, a 1910. godine napustio je svoju domovinu i pošao u Argentinu na dva tjedna održati nekoliko gitarskih recitala, no nikada se više za stalno nije vratio u Paragvaj. Koncerti su postali toliko uspješni da je gotovo dva naredna desetljeća ostao na “cesti”, izvodeći svoja i djela drugih kompozitora u većini država južne i srednje Amerike.

Poslije 1910. nekoliko je godina proveo u Montevideu. To razdoblje Barriosova života obilježilo je skladanje i snimanje, te učestali koncerti. Tada su nastala i snimljena djela poput A mi madre, Armonias de Americas, Pepita, Tango br.2, Sarita, a snimio je i mnoge kompozicije drugih autora. Zahvaljujući snimkama (pronađeno je preko trideset snimaka, a dio snimljenog materijala još uvijek nedostaje) sačuvana je većina njegovih djela, a dio je sakupljen od rodbine i prijatelja kojima je djela poklanjao u raznim prigodama.

Godine 1916. Barrios se preselio u Brazil, a ondje je ostao narednih šest godina. Vrijeme u Brazilu, povratak u Paragvaj te ponovni odlazak u Brazil i poslije sve do 1932. bilo je također ispunjeno skladanjem, snimanjem i koncertima. U to doba nastale su brojne kompozicije kao; Danza Paraguaya, La Catedral, Oracion, Un Sueno de la Floresta, Cueca, Aconquija, Aire de Zamba, Maxixe, Pericon i dr., koje su bile snimljene zajedno sa djelima drugih autora (npr. G. Sosa Escalada, C. A. Silva, F. Tarrega, R. Schumann, L. van Beethoven, J. S. Bach i dr.).

Između 1932. i 1934. održao je koncerte u raznim državama i gradovima (Venezuela, Columbia, Panama, Costa Rica, El Salvador, Honduras, Meksiko, Kuba). Njegove nastupe i glazbu poticali i podržavali su mnogi (npr. u Meksiku je bio pod zaštitom Paragvajskog ambasadora, s kojim je nakon kratkog boravka na Kubi, otplovio i za Europu), ali jednako tako, nailazio je i na žestoku kritiku.

Utjecaj religije i kulture

Istražujući kulturu vlastitog naroda i predaka, 1920.tih godina postao je osobito općinjen svojim indijanskim porijeklom, a u ranim 1930.tim godinama, nakon savjeta koncertnog agenta, u nastupe je uveo jedan novi detalj. Naime, umjesto u uobičajnoj koncertnoj odjeći, gitarske recitale počeo je izvoditi u narodnoj nošnji svojih indijanskih predaka. Takvo koncertno odjelo bilo je upotpunjeno i svojevrsnom perjanicom koju bi nosio na glavi. Kao znak pripadnosti indianskom narodu imenu je dodao Nitsuga Mangore (“Nitsuga” predstavlja ime Augustin napisano unatrag, a “Mangore” je spomen na legendarog indijanskog poglavicu i borca protiv kolonijalista), a također se nazivao poglavicom indianskog plemena Guarani, kojeg je i sam bio potomak.

Pola koncerta je običavao izvoditi kompozicije inspirirane narodnim stilom, obučen u svoju posebnu indijansku odjeću, a poslije pauze bi se vratio u uobičajenom koncertnom odjelu i nastavio svirati djela Bacha i ostalih kompozitora.

Vrijeme od 1934. do 1936. proveo je po Europi, nastupajući u Njemačkoj, Španjolskoj i Belgiji. Ne postoje sigurni podaci, ali pretpostavlja se da je bio i u Engleskoj.[1] Po povratku iz Europe Barrios je nastavio sa intezivnim nastupima, a sredinom 1938. za vrijeme koncertne turneje po Meksiku pretrpio je težak srčani udar, što mu je onemogućilo odlazak u SAD, kako je planirao, te narušilo cijelokupno zdravstveno stanje.

Nakon oporavka posjetio je prijatelje u Costa Rici, a poslije toga pošao u El Salvador nadajući se da će ondje uspjeti probuditi interes za klasičnu gitaru. Za upoznavanje šire publike sa glazbom za gitaru iskoristio je tada rado slušane radio emisije za populariziranje glazbe i izvođenje vlastitih djela, u čemu je i uspio. Od koncerata po drugim državama nije odustajao ni zadnjih dana, ali zbog zdravstvenih problema morao je prestati i povući se u El Salvador, gdje je i ostao do smrti 7. kolovoza 1944.

Posljednji dani…

Poslijednje godine života proveo je kao profesor gitare na Nacionalnom Konzervatoriju u San Salvadoru. Na dan njegova pogreba stanovnici San Salvadora zatvorili su trgovine i prestali sa poslom da bi se pridružili povorci i ulicama grada ispratili velikog čovjeka i umjetnika.

Barriosova ostavština sadrži mnogobrojna djela namijenjena solo gitari. Glazbu je stvarao kroz čitav život, a od oko 300 kompozicija koje je vjerojatno napisao, više od 100 je sačuvano.

Njegovo dobro poznavanje glazbe i vlastitog instrumenta omogućilo mu je skladanje u različitim stilovima. Pisao je preludije, etide, suite, valcere, mazurke i romanse te mnogo programne glazbe koja je opisivala pojedine povijesne ili kulturne teme, fizičke objekte ili jednostavno osjećaje i misli koje su ga obuzimale.

Svoju ljubav prema glazbenoj tradiciji Južne Amerike osobito je izrazio preuzimanjem pojedinih ritmova, melodija i glazbenih oblika (cueca, choro, maxixe, milonga, tango, zamba i zapetado) u skladanju vlastitih kompozicija, a prisutnost nacionalnog stila možemo lako prepoznati u mnogim djelima. Osim inspiracije Južnom Amerikom, Barrios je bio nadahnut i Španjolskim skladateljima za gitaru, poput Tarrege i Sora, dok su kompozicije kao Preludij u g-molu i Mazurka appasionata napisane u duhu Europske tradicije od Bacha do Chopina.

Jednostavnost forme, prepoznatljivi motivi narodne glazbe, ali i čvrsti uzori velikih predhodnika romantizma, klasike i baroka, te osjećajnost i duhovnost koja zrači iz kompozicija (npr. La Catedral i Una Limosna por el Amor de Dios), obilježja su Barriosovih djela.